U sistemu sa ekranom osetljivim na dodir, projektovani kapacitivni senzor sa ekranom osetljivim na dodir nalazi se na vrhu ekrana. Displeji su sami po sebi bučni, što može prouzrokovati da se šum na ekranu direktno upari sa senzorom ekrana osetljivog na dodir. To smanjuje osetljivost na dodir i proizvodi aktivaciju lažnog dodira. Dobri izbori u dizajnu mogu ublažiti šum na ekranu i imati značajan uticaj na performanse i troškove.
Za blokiranje prikaza buke, industrija tradicionalno implementira dodatni sloj ITO "štit" između zaslona i senzora osjetljivog na dodir. Iako učinkovit, štitni sloj povećava troškove i povećava debljinu modula sa ekranom osetljivim na dodir. Alternativa je korištenje malog zračnog raspora, obično između 0,2 mm i 0,5 mm, da bi se zaslon odvojio od senzora osjetljivog na dodir.
Vazdušni razmak je isplativiji od zaštitnog sloja, ali i povećava debljinu modula osjetljivog na dodir, što postaje nepoželjno za OEM-e koji žele izgraditi elegantnije i tanje uređaje. Važniji izbor dizajna će biti izbor samog ekrana.
Trenutno najpopularniji ekrani koji se koriste za mobilne telefone i tablete su još uvijek tanki-tranzistorski (TFT) LCD-ovi, koji su obično dostupni u dva okusa: istosmjerni zajednički napon (DCVCOM) i AC zajednički napon (ACVCOM). Razlika je metoda koja se koristi za pogon zajedničkog sloja elektroda (VCOM). Još jedan sve popularniji prikaz u high-end uređajima je organska LED aktivna matrica (AMOLED) sa širokim uglovima gledanja, poboljšanom osvetljenošću i kontrastom, manjom potrošnjom energije i smanjenom debljinom.
AMOLED-ovi emituju veoma malo šuma na ekranu i spadaju u najtiše displeje, ali su skupi. DCVCOM je takođe generalno tih i veoma skup. Nasuprot tome, ACVCOM je veoma bučan, ali relativno jeftin. Izbor ekrana se u velikoj meri oslanja na nameru uređaja za krajnje kupce. Ciljna aplikacija će smatrati hardver i performanse pogodnim za svoje klijente.



